Nacionalna sveučilišna knjižnica
Tražilica
Naslovnica > Digitalizirana baština > Pregledavanje > Djela Marka Marulića > Judita  > Judita Mire Gavrana
Digitalna zbirka Grafičke zbirke NSK Stari majstori Crteži 19. i 20. st. Grafike 19. i 20. st. Plakati Borisa Bućana Građa iz razdoblja secesije

Judita / Miro Gavran

Očaranost likom Judite proteže se i do suvremene hrvatske književnosti. Pet stoljeća nakon nastanka djela Marka Marulića, Miro Gavran objavio je svoju priču o Juditi iz Betulije. 

Ulomak iz romana Judita Mire Gavrana (Zagreb : Mozaik knjiga, 2001. Str. 70-75)

JEDANAESTO POGLAVLJE 

Kad se navrši trideset četvrti dan asirske opsade, obeshrabrenog duha bijahu svi građani našega grada.
Nesta vode u našim sudovima.
Djeca bijahu iznemogla, žene i mladići padahu u nesvijest od žeđi: ležahu po gradskim trgovima i kućama jer namahu više snage.
Zlo se poče uvlačiti u nekada časne i bogobojazne ljude, sluge ne slušaše više gospodare, djeca se ne pokoravahu volji roditeljskoj, a u noćima se i blud po ulicama zače.
Trgovac Ebed i trgovac Jiftah otvoreno govorahu protiv svećenika što prkosom izazvaše Holoferna.
Po gradu se kretahu okruženi svojim naoružanim slugama, pa ih se Ozija ne usudi uhititi.
Miris pobune lebdio je zrakom i svatko se bojao svakoga, dok se naša spremnost na otpor Holofernu pretvarala u malodušje.
Tog, trideset i četvrtog dana asirske opsade, Šua uđe u moju odaju pažljivo se obazirući da je tko od slugu ne čuje, pristupi mi i reče:
− Gospodarice moja, bijah na trgu kad mi se približi zapovjednik gradskih stražara i naredi mi da odem po tebe, i da u mojoj pratnji, neopažena od puka, lica rupcem prekrivena, u sjedište gradsko dođeš, jer s tobom žele govoriti glavar Ozija i veliki svećenik Joakim.
Kad to čuh, pomislih da Šua bunca, izmučena žeđu.
Učini mi se nerazumnim da u ovim najtežim vremenima glavari smjeraju gubiti vrijeme sa ženom.
Ali, kad mi treći put Šua razložno ponovi poruku, uvjerih se a ozbiljnost i zdrav razum podupire njezine rečenice i pođoh lica pokrivena rupcem na sastanak koji mi tako nenadano zakazaše uglednici.
Strepnja i radoznalost ubrzaše moje korake, tako da me Šua jedva sustizaše.
I ma koliko sam se bojala tog susreta, htjela sam što prije saznati što to žele čuti od udovice Izraelske, zašto su sada spremni sa mnom tratiti svoje dragocjeno vrijeme.
Šua me pratila u šutnji, kao da je i sama bila iznenađena onim što se zbivalo.
U velikoj dvorani dočekaše me Joakim i Ozija.
Lica im bijahu izmijenjena mukom koja nas sve snađe.
Shvatih da ljudi što donose odluke za druge nužno zadobivaju krut izraz i hladan pogled.
A opet, doimahu se izgubljenijima i jadnijima od običnih stanovnika grada.
Ne želeći gubiti ni trenutak, Joakim reče:
− Doista si prelijepa, kao što se priča. Ljepša od svih žena koje u životu vidjeh. Znadem o tebi sve, rekoše da si udovica, časna, pametna i odlučna žena. Znadem sve i o tvome dvogodišnjem žalovanju za pokojnim mužem, znadem da narod ovoga grada tebe doživljava odabranom i uzvišenom, i mislim da samo ti možeš izbaviti narod od pogibelji.
Uzdrtah od tih riječi.
Pomislih da i njemu žeđ pomuti razum kad vjeruje da žena slabašne snage može donijeti spas.
Glavar Ozija duboko uzdahnu, pa reče:
− Kaži sve dokraja, iznesi joj svoju zamisao, ma koliko se meni činila besmislenom.
− Imadeš li ti bolju?
Zapita Joakim.
− Nemam.
− Onda pokušaj vjerovati u ovo što ja vjerujem, jer i čudo postaje moguće kada ga vjera podupire.
I nastavi veliki svećenik Joakim govoriti gledajući me hladnim pogledom:
− Pobuna je u zraku. Stanovnici Betulije trebaju nadu, nadu u spas. Od Ahiora saznasmo sve o Holofernu. Vojskovođa je lukav i nepredvidiv. Cijeni ljepotu i umjetnost, podanici ga se boje, podanici ga štuju, jer nikada u životu ne izgubi niti jednu bitku. Od svih svojih protivnika bio je oprezniji i mudriji.
Od djetinjstva je u tvrdom vojničkom poslu, i nema muškarca koji ga može prevariti. Ali žena… prelijepa žena kakva si ti… kada bi čovjek što proživi cijeli život na konju, u vojničkim šatorima ugledao lice iznimne žene, kakvo je tvoje, možda bi zaboravio na oprez, na neprijatelje, možda bi se prepustio… užitku i zanosu, možda bi izložio svoj vrat maču. Možda na prijevaru uspiješ obezglaviti silnu vojsku asirsku i slobodu svom narodu donijeti.
Protrnuh užasnuta.
Veliki svećenik Joakim nagovarao me da u grijehu uprljam tijelo svoje s najvećim neprijateljem našeg naroda.
− Ne mogu počiniti grijeh.
Izustih.
Joakimovo se čelo naoblači.
Kao da ga povrijedih što se opirem grijehu, čije sprječavanje je njegov zanat.
− Ne budi sebična. Opstanak našeg naroda je u pitanju. Tisuće žena i tisuće djece čeka smrt, a ti misliš na sebe. Što je veći grijeh: dopustiti da se narod Izraelski istrijebi ili to da se jedna udovica, ne djevica, nego udovica, približi jednom muškarcu, opčara ga svojom ljepotom i ubije ga?
− Ali ja nemam tu hrabrost, tu snagu.
− Pomoli se Bogu i on će ti pružiti i hrabrost i snagu. Ovdje te i tako čeka smrt. Odeš li u njegov tabor, možda se izboriš i za svoj i za naš život. Ako ništa drugo, bar ćeš stanovnicima ovoga grada povratiti nadu, jer sada žive bez nade, a to je i Bogu mrsko. Reci mi stoga, želiš li biti grobar ili spasitelj svoga naroda, jer ja te ni na jedno od toga dvoga ne mogu prisiliti.
Pade šutnja među nas.
Joakim i Ozija gledahu me kao da od moje riječi ovisi njihov život.
Pomislih: u koliko očaj utonuše dva velika glavara kad spas zaiskaše od slabe žene.
Bijahu vrijedni žaljenja.
Pokušah susresti Šuin pogled, ali bje oboren.
Odluka je bila u mojim rukama.
Srce mi je bubnjalo u uhu, jer spoznah da će sve što kažem imat težinu neviđenu, shvatih da u svem što kažem bit će odbljesak njihova nestrpljenja, pa zato rekoh:
− Reći "da", ili reći "ne" bez razgovora s Bogom bilo bi ishitreno, jer samo u molitvi mogu donijeti ispravnu odluku koju sam u stanju provesti s vjerom u ispravnost. Stoga mi dopustite da ovaj dan i nadolazeću noć u molitvama provedem, a sutra u podne da vam odluku svoju priopćim.
Na moje riječi Joakim ne odgovori odmah.
Kao da bje razočaran što mu ne rekoh "da" ili "ne", već mu umjesto jasna očitovanja neizvjesnost iščekivanja pod nos poturam.
Al ipak, klimnu glavom veliki svećenik u znak potvrde i dometnu:
− Nadam se da će i Holoferno biti strpljiv poput mene.

Objavljeno uz dozvolu autora. Bibliografski zapis djela

Vidi u katalogu NSK:

Osvrti na djelo Judita Mire Gavrana 

Vidi na internetu:

Izdanja i prijevodi Judite Mire Gavrana

© Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu 2005. Sva prava pridržana. | Ul. Hrvatske bratske zajednice 4 p.p. 550, 10000 Zagreb.HRVATSKA | Tel. ++ 385 1 616-4111